Cesarić, Dobriša
Cesarić, Dobriša
Biografska napomena

Cesarić, Dobriša, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Požega, 10. I. 1902 – Zagreb, 18. XII. 1980). Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je živio od 1916. Radio je kao lektor i urednik. S V. Majerom pokrenuo je 1923. časopis Ozon. Pisao pjesme, kritičko-memoarsku prozu i objavljivao prepjeve s njemačkoga, ruskoga, bugarskoga i slovenskog jezika. Prvu je pjesmu objavio 1916. u Pobratimu, a pjesničku afirmaciju stekao je u vodećim književnim časopisima (Kritika, Savremenik, Literatura, Književnik, Hrvatska revija), no najviše pjesama objavio je u Krležinoj Književnoj republici. Od 165 pjesama njih 127 objavio je za života u 15 samostalnih zbirki. Redoviti je član JAZU bio od 1951. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1967. Lirika mu je bliska romantičarima i modernistima (doživljaji seoskoga i gradskoga krajolika, gradacije i kontrastiranja, romantički leksik i metaforika, ritmičnost i simboličko-alegorijske značajke). U pjesmama sa socijalnim temama (Mrtvačnica najbjednijih, Vagonaši, Zidari, Predgrađe) pridružio se struji tzv. socijalne književnosti između dvaju svjetskih ratova. Motivi iz gradskog života i sive gradske svakodnevice također su mu estetski privlačni, u njih unosi romantičke sadržaje, što ga čini tipičnim urbanim pjesnikom. Ugled jednoga od »najmuzikalnijih hrvatskih pjesnika« (M. Matković) zahvaljuje raznovrsnim ponavljanjima (glasova, riječi, stihova, strofa) naslijeđenima iz usmenoga pjesništva (romance i balade) i gradske popijevke. Pjesme mu odaju dojam spontanosti te lakoće i jednostavnosti, no Cesarić je osobitu pozornost pridavao kompoziciji pjesme, rješavajući ju najčešće po načelu cikličnosti. Kombinirajući tzv. visoke teme s niskim postupcima popularnih šansona i šlagera te avangardnih »praznih mjesta« (npr. Povratak, Balada iz predgrađa, Kronos i dr.), Cesarićeva lirika na umjetnički sugestivan način poništava jaz između običnoga i uzvišenoga te pokazuje da su svakodnevne, banalne stvari zapravo sudbinske. Lirika mu odaje nenametljivu misaonost čovjeka čiji se svjetonazor temelji na uočavanju opreka između prolaznoga i vječnoga, realnoga i idealnoga, običnoga i neobičnoga, lijepoga i ružnoga. Antiteza, kao glavno umjetničko načelo, prožima i Cesarićevu poetsku viziju te motivira njegov stvaralački čin u kojem se ne nalazi samo poticaj već i životni smisao. Svijet i postojanje stječu tako u Cesarića svoje opravdanje jedino kao estetski fenomen. Time se istodobno podnosi nesavršenost svijeta, njegova kontrastivna narav, nužnost i fatalnost kruga, tj. vječnoga vraćanja (Povratak), i prevladava pesimizam. Mnoge su Cesarićeve pjesme uglazbljene. Djela: Lirika (1931), Spasena svijetla (1938), Izabrani stihovi (1942), Pjesme (1951), Knjiga prepjeva (1951), Osvijetljeni put (1953), Tri pjesme (1955), Goli časovi (1956), Proljeće koje nije moje (1957), Izabrane pjesme (1960), Moj prijatelju (1966), Slap (1970), Izabrane pjesme (1973), Pjesme. Memoarska proza (1976), Voćka poslije kiše (1978).

Povezani zapisi - autor
Povezani zapisi - predmet
Geokodirani podaci
pjesnik